Negativni komentari na račun gojaznosti

Fizički izgled je jedna od najkomentarisanijih stavki po pitanju drugih ljudi, posebno od kada su društvene mreže postale aktuelne, pa svako može o drugome da prokomentariše sve što poželi.

Granica se odavno izgubila, sve pod parolom da „Svako ima pravo da priča šta želi“, samo bih tu dodala i deo „… dok ne ugrožava drugog.“, a uvrede na račun fizičkog izgleda mogu imati jako velike posledice po komentarisanog. Od svega o čemu se priča, rekla bih da je fizički izgled tela, odnosno mršavost i gojaznost (a posebno gojaznost) tema o kojoj se uvek priča i tema koja izaziva najviše pažnje.

Pored toga, mnogo veće posledice ostavlja od toga da li je neko napravio ružnu frizuru ili se loše našminkao.

 

KAKO POVERUJEMO U ONO ŠTO SLUŠAMO O SEBI
Čovek je društveno biće koje nije stvoreno da živi izolovano od drugih ljudi, od povezanosti, samim tim i uticaja drugih na nas. Još od malih nogu, slušajući od drugih šta govore o nama, mi stvaramo sliku o sebi tako što njihove zaključke i stavove o nama samima, prihvatamo kao svoje.

Sada zamislite dete koje od malih nogu sluša kako je bucko, kako treba da smrša, a zatim već u osnovnoj školi počne da trpi raznorazne proizivke i uvrede, kao i celokupno odbacivanje od vršnjaka.

Uticaj toga su razna istraživanja dokazala i mi to ne možemo promeniti samim ponavljanjem da „Tuđe mišljenje nije važno“, posebno kada datira od perioda kada dete uči o sebi i svetu oko sebe, a kasnije se to samo ponavlja.

Rezime priče je da dete koje sluša kako je debelo i ružno, koje se oseća odbačenim od strane vršnjaka, poveruje u to i samo, a onda to postane daleko veći problem od viška kilograma i fizičkog zdravlja.

PREDRASUDE
Puno je predrasuda o gojaznim osobama, a neke od najčešćih je da su lenje, neodgovorne, bez samokontrole, nedisciplinovane i tako dalje.  Gojaznost na psihološkom nivou je mnogo više od svega ovoga, a takvi komentari mogu osobu još više sputati.

DOBRONAMERNI SAVETI?
Često bih ispod fotografija gojaznih ljudi viđala komentare koji su upakovani u brigu za zdravlje poput „Pogledaj je na šta liči, ovo je hodajući dijabetes, to nije zdravo!“ i slično.

Ne želim da osporim činjenicu da višak kilograma jeste faktor rizika za dijabetes i razne druge bolesti, ali to nije opravdanje, niti razlog da se neko na takav tačin vređa.

Kada je cilj dobronameran, ne izaziva se stid kod druge osobe, niti je suština u tome da se neko oseti loše povodom sebe. Dobronameran savet treba da pruži pre svega razumevanje i empatiju, umesto osude. A na kraju, da li je osoba uopšte tražila savet?

Kada je u redu, a kada ne, deliti savete?

Često bi mi klijentkinje govorile da ih ljudi bombarduju savetima čim ih vide, preporučuju dijete, treninge, govore kako da smršaju, a da one same nisu zatražile nikakav savet, niti komentar.

Čak i kada zaista nije zlonamerno, netraženi saveti u drugoj strani mogu da izazovu osećaj neprihvatanja i neadekvatnosti, zato je uvek najbolje pitati da li neko uopšte želi da čuje savet, iskustvo koje biste podelili sa njima.

GOJAZNOST I STID

Mnogo gojaznih ljudi se zaista stidi svog tela, toliko žena koje ne odu na plažu zato što se boje osuda, pogleda i ružnih komentara. Isto važi i za jedenje u javnosti, posebno onih „nezdravih“ obroka. Kada je neko sam uveren da nešto sa njim nije u redu, da nije dovoljno dobar i vredan, svaka dodatna potvrda od strane drugih je posebno ugrožavajuća.

Zato, ukoliko zaista želite nekoga da podržite da smrša (naravno, ukoliko to želi), dajte sve od sebe da se ta osoba oseća vrednom pored vas, umesto da se produbljuje stid.

Zdrava promena može da proizađe iz trenutnog zadovoljstva nečim, ali nije dobra ukoliko je motiv stid, odnosno u ovom slučaju mršavljenje zarad izbegavanja stida izazvanog tuđim komentarima.

Suština je u tome da osoba razvije osećaj samopoštovanja, lične vrednosti i ljubavi prema sebi i sa te pozicije mršavi ukoliko odluči da to želi.

KOMENTARISANJE TUĐIH OBROKA

Ponovo se vraćam na društvene mreže i sve što je na njima aktuelno. Danas puno ljudi podeli na svojim storijima neki od svojih obroka i imam utisak da nikada nije bilo više osuda na osnovu toga šta neko jede.
Bilo da je to „zdravo ili nezdravo“, začin osude je stalno tu.

A ne bi tako trebalo da bude jer je upravo to stavka koja pogoduje ubrzanom razvitku poremećaja u ishrani.

Nikome neće pomoći gvirenje o tuđe tanjire, a posebno ne na osuđujući način koji osobu samo revoltira.

 

Uticaj odnosa društva prema gojaznosti i gojaznim osobama je od velikog značaja za pojedinca i uvek ga treba uzeti u obzir. Negiranjem da postoji, problem se ne rešava već samo produbljuje i zato je bitno da ga osoba koja mršavi, bude svesna kako bi adekvatno radila i na tom delu doživljaja. 😊